Vučedolska golubica, danas simbol grada Vukovara, pronađena je u arheološkom istraživanju 1938. godine pod vodstvom njemačkog stručnjaka Roberta Rudolfa Schmidta.
Riječ je o predmetu u obliku ptice, a radi se o kultnoj posudi, kadionici, za koju se pretpostavlja da se koristila za religijskih svetkovina. Zanimljivo, danas je jedini prapovijesni predmet koji se nalazi na nekoj novčanici, onoj od 20 hrvatskih kuna.
Njezina povijest, nakon što je otkrivena, iznimno je zanimljiva. U prvi mah arheolozi su smatrali da je kokoš, potom i golubica – što je ostalo njezino uvriježeno ime – da bi tek u novije vrijeme, zahvaljujući našem najvećem autoritetu za Vučedolsku kulturu, arheologu Aleksandru Durmanu, došli do spoznaje da se zapravo radi o jarebici.
“Kad je otkopana, Schmidtov pomoćnik Mirko Šeper u svoj je mali interni dnevnik, uz crtež predmeta, napisao ‘ceremonijska kokoš’. Onda je to prekrižio jer je shvatio da ne može biti kokoš u tako dalekoj prapovijesti. Kokoš u Europu dolazi s Aleksandrom Makedonskim, on ju je iz Indije donio u Europu, a to je tek 4. stoljeće prije Krista”, ispričao nam je Durman početak priče o nazivu kultnog predmeta.
Vučedolska kultura, podsjetimo, seže u razdoblje trećeg tisućljeća prije Krista, daleko prije Aleksandra.
“Potom je Šeper napisao ‘golub’, ali je i tu stavio upitnik. Znači, sumnjao je i u to. No, golub je nakon nekog vremena postao golubica i eto, tako smo dobili simbol”, dodaje.
Sumnje da se radi o golubici pojavile su se jer je riječ o ‘vertikalnoj ptici’. Dakle, onoj koja poput kokoši trči, a ne leti.
“Jarebica je trčka, ptica koja minimalno leti. Posebno je ugrožena jer ima gnijezdo u travi, što znači da grabežljivci lako mogu doći do njega. A kad gnijezdu netko priđe, mužjak – koji je nešto udaljen – glasno se javlja i usmjerava pozornost prema sebi. Potom krene trčati suprotno od gnijezda. Grabežljivci krenu za njim, a on u jednom trenu ‘slomi nogu’ i krene šepati. I tako, šepajući, privuče još i više one koji mogu ugroziti gnijezdo. Međutim, kad grabežljivci stignu do njega, onda on poleti, a kad se situacija smiri, vrati se ‘zdrav i živ'” ispričao nam je Durman.
Kakve to ima veze s ‘Vučedolskom golubicom’, odnosno ‘jarebicom’? Pa, stvar je u tome da su i lijevači ondašnjeg vremena bili – šepavi. Stoga su jarebicu uzeli kao svoj simbol. Osim toga, drugi je dokaz da je ‘golubica’, tj. ‘jarebica’ pronađena u dijelu nalazišta koji se zove ‘megaron (kuća) lijevača bakra’, pred samim ulazom.
“Vučedolac se već maknuo od bakra. Mekan je, s njim ne možete napraviti ništa, ni nož, a kamoli nešto ozbiljnije. Bronca je već puno tvrđa, ali nje još nema, ona dolazi na kraju vučedolske kulture. Međutim, početkom kulture imate nešto što se zove protobronca: legura u kojoj je uz bakar bilo arsena ili antimona.
Kad stavite arsen u vatru, on brzo isparava, veći dio ispari već na 450 stupnjeva te ga morate ga čuvati da ne izlazi van iz pećnice. Međutim, ta smjesa je jako, jako opasna. Deset puta otrovnija nego da ‘konzumirate’ sam arsen. Dakle, udišući pare netko je mogao umrijeti do kraja procesa. Međutim, ljudi su se i tome prilagodili kako bi proizveli opremu i oružje koje nadvladava protivnika. I eto, znali su, kad smrdi na češnjak a vatra isparava, da se toga treba kloniti. Makar, trebalo je povremeno obilaziti vatru kako bi vidjeli ima li još mirisa. Kad je miris nestao, to je značilo da je arsen ispario, njegov najveći dio, no ostalo ga je 2-5 posto što je leguri davalo tu novu tvrdoću.
Ali, ako od arsena lijevači nisu umirali odmah, nakon nekog vremena osjetili su posljedice. Svaki put kad ga udahnete, arsen ostaje u tijelu, taloži se, a prvi je znak taj da gubite koordinaciju udova. Nakon nekog vremena vidjelo se da ljudi šepaju, potom je dolazila paraliza, smrt… Tako su od vučedolskih vremena, preko grčke i rimske mitologije, svi bogovi metalurgije bili šepavi. A to je ujedno i ta poveznica između ‘šepave’ jarebice i lijevača koji su je uzeli za svoj simbol”, pojasnio nam je Durman.