Ni u najgore doba opsade grada Vukovar nije ostao bez električne energije. Zahvaljujući hrabrim djelatnicima HEP-a, sad već legendarnim ‘borcima bez oružja’, u Vukovaru je sjalo svjetlo sve do zadnjeg dana kad je agresorka vojska ušla u grad.

“Čak i kad se nakon pada grada napuštala bolnica i sklonište kombinata ‘Borovo’ ostalo je svjetlo”, ispričao nam je vukovarski HEP-ovac Ivan Polhert, jedan od onih koji su do zadnjeg trena skrbili da u Vukovaru bude struje.

A da ne ispadne da se radnici sami hvale, riječi pohvale za njih imao je i legendarni liječnik iz vukovarske bolnice dr. Juraj Njavro.

“Zahvaljujući odlučnim elektrostručnjacima, električnu energiju smo imali. Elektraši su činili čuda – dok još nije bila u potpunosti uništena mreža, popravljali su pod granatama, a kada se više nije mogla pokrpati, smislili su sustav s agregatima. Zahvaljujući njima, imali smo i vodu, a električna energija stvarno nam je bila potrebna”, pohvalio je HEP-ovce.

Koliko god HEP-ovcima bio strašan izazov da pod kišom granata održavaju ono što je ostalo od sustava, novi izazov čekao ih je i na povratku. Suočavanje s onim što je ostalo od grada kojeg su morali napustiti svakomu je od njih ‘stislo srce’.

Na okupirana područja na istoku Hrvatske HEP-ovci stići će 1996., kada kreće priprema obnove elektrodistribucijske mreže u selima tzv. srijemskog trokuta, na području Općine Nijemci, koje je bilo pilot projekt Mirne reintegracije. Povratak u Vukovar formalno će uslijediti 22. srpnja 1997. godine kad je u zapovjedništvu UNTAES-a u Vukovaru HEP potpisao Sporazum o preuzimanju elektroenergetskih objekata u Hrvatskom Podunavlju i odgovornosti za opskrbu električnom energijom tog područja.

Toga dana u Vukovaru je postavljena i ploča Hrvatske elektroprivrede čim se HEP i formalno vratio u Grad Heroj!

Što su zatekli? Ako govorimo o golim činjenicama, šteta na HEP-ovim postrojenjima na okupiranom području bila je astronomska, 155 milijuna dolara. No, ma koliko bile velike brojke one ne mogu pretočiti bolne slike razrušenog i opustošenog Srijema.

To je onaj osjećaj da ne znate gdje ste. Ušao sam u svoju ulicu, znao da je moja kuća šesta od ugla i nisam je mogao je naći”, kako bi to opisao Polhert. No, ‘branitelji bez oružja’ i u miru su bili spremni zasukati rukave, ispred njih je bio golem posao obnove. I ovdje su brojke neumoljive. Ukupno, tijekom 1998. godine, na području o kojem skrbi Pogon Vukovar obnovljeno je 19 transformatorskih stanica, 18 kilometara dalekovoda, pet kilometara niskonaponskih mreža, 1.260 priključaka i 950 rasvjetnih mjesta javne rasvjete! Naravno, obnova sustava i nova ulaganja trajali su godinama, ono što je uništeno i devastirano tijekom šest godina nije se moglo podignuti preko noći.

A kao što u obrani Vukovara sudjelovali vojnici iz raznih dijelova Hrvatske, tako su i obnovi sudjelovale i kolege iz Zagreba, Bjelovara, Rijeke, Pule, Splita, Zadra, Slavonskog Broda, Koprivnice, Čakovca… A isto tako treba naglasiti da je u to vrijeme obnove postojala kolegijalnost i između različitih tvrtki. Naišli smo na jednu staru izjavu koja to jako dočarava.

Ljudi se poznaju i dobro surađuju, pa ponekad kada ima kabela u postojeći kanal, primjerice HT-a, ubaci se i onaj HEP-ov“, govorio je jedan radnik o obnovi. S takvom slogom život se polako vraćao u Vukovar.

I ponovo, zahvaljujući njima, tim ‘malim ljudima’, svi preduvjeti za život vratili su se u grad.

Podijeli